Reportaže

MTBA ekipa je uživala na turi po Raškoj Gori

Teško je bilo za očekivati da ćemo nakon četiri fenomenalna vikenda i peti imati lijepo vrijeme za neku dobru mtb turu. Pogotovo što je samo dan nakon Vlašića koji smo vozili prošlu nedjelju na istim onim livadama pao snijeg.

Naglo je zahladnilo, do te mjere da je u Sarajevu čak i grijanje proradilo. Iskustvo kaže da ni slučano ne trebamo biciklima ići na visoke planine. Na sreću, tu je Hercegovina. Izbor je pao na rijetko voženu Rašku goru.
 


Međutim, koliko god Hercegovina bila primamljiva zbog svog sunca, vjetrovi znaju biti itekako neugodni. Informacije dan uoči ture su bile da dole puše olujni vjetar brzinom od čak 7 metara u sekundi. Ski lift na Bjelašnici prestaje raditi kad vjetar pređe 4 m/s. Isprepadani takvim vijestima spremili smo „rezervnu varijantu“, tačnije ideja je bila da ako baš bude toliko puhalo ostanemo i vozimo nešto u blizini Konjica. Nemoguće, pa i opasno bi bilo voziti po takvom vjetru.
 


Ipak, sveznajući norvežani sa sajta yr.no su najavljivali postepeno smirivanje. Povjerovasmo im i stigosmo do Drežnice. I dobro smo postupili jer bi nam propao jedan izvrstan dan. Dobro, jeste savijalo grane tih prvih pola sata, ali koga briga kad je nebo bez oblačka a temperatura blizu 20 stepeni. I naravno, dobra odluka je bila da ne krenemo iz Mostara, prema prvobitnom planu, već iz mjesta Potoci. Taman da se malo zagrijemo prije uspona. Još bolja odluka je bila da ostavimo dva auta u Drežnici, sa ostalih osam se prebacimo do Potoka i tako izbjegnemo pedalanje putem M-17 i to na završetku ture kad koncentracija opada.
 

 


U Mostaru su nas dočekali momci iz BK Mostar. Predvodi ih Toni s kojim sam svojevremeno pokušavao učiniti neke pomake u Biciklističkom savezu BiH. No, krivu Drinu još niko ispravio nije, Vrbas i Bosnu takođe, pa je bolji izbor vozati se po našim lijepim planinama. Tonijeva ekipa je uvijek vesela, nasmijana, a među njima i Mario, ljudina velikog srca. Ne znam zašto u mom telefonskom imeniku stoji „Mario specijalac“, valjda zato što je pripadnik policije, i to one posebne a takvi moraju biti fizički izuzetno spremni. Mario jeste što pokazuje lakoćom kojom tjera bicikl uzbro. No, on je za mene specijalan već odavno, zahvaljujući jednom gestu koji uvijek rado prepričam.
 


Naime, na jednoj davnoj turi po Prenju napravili smo grešku i zaputili se daleko. Ne računajući da je dan u oktobru kraći, i ne očekujući da ćemo omrknuti, niko od nas nije imao lampu. Stoga nam je povratak bio izuzetno težak. Vozili smo po mjesečini. Neko od planinara je u podnožju planine vidio grupu vozila sa biciklističkim nosačima, među njima prepoznao i moj automobil i to dojavo Mariju. U neka doba, a noć je već bila dobrano odmakla, uhvatih signal mobitela i on poče zvoni bez prestanka. Vidim poziv: Mario. Otkud on, pitam se a onda slijedi pitanje: „Je li sve u redu, čujem da ste u Prenju. Treba li da šaljem kakvo vozilo da vam pomogne?
 

 


Eto šta znači prijatelj. Stoga uvijek rado vozim sa mostarcima. Istina, ovaj put su oni pred kraj ture zaokrenuli na Gorance, što je logično jer će tako lakše kući, ali odlično smo se družili. Zapravo, izgleda kad sjednete na bicikl i odete putevima koji nisu svakidašnji, svi se nekako trude da vam ugode. Kraj jednog domaćinstva zastadosmo i starija gospođa nam srdačno nasu vode. Domaćin je odmah iznio i bocu loze. Oni koju oni koji piju alkohol probaše. Kažu odlična, prži. Naravno, tek po koji gutljaj jer valja voziti dalje talasastim predjelima Raške gore.
 


Raška gora je zapravo „predvorje“ Čabulje. Ovu turu bi nemoguće bilo raditi ljeti jer sunce sigurno prži nemilosrdno. Nama je uz vjetar koji se postepeno smirivao godilo. Još više je godio pogled na Prenj, Velež i Čabulju. A onaj iznad Drežnice je posebna priča. Smaragdno zelena boja Neretve pravi fantastičan kontrast bijelo-sivim kamenim borama obronaka Prenja. Sedimenti taloženi milionima godina i struktura stijene se jasno vide. Ovdje treba doći i posjediti. Mi smo, naravno, napravili dužu pauzu za ručak iz ruksaka i naravno neizbježno fotografisanje. Ovakva ljepota se ne viđa svaki dan, a kako ima toliko toga za vidjeti, pitanje je kad ćemo ponovo ovamo.
 

 


Na kraju je spust po prilično izazovnom terenu prošao bez problema. Još jedan predivan dan, neobični i lijepi predjeli i sjajno društvo. Pitanje koje su mnogi postavili je: „Šta je sljedeće, gdje ćemo idući vikend?“. Na izbore valjda. Da makar i tim svojim majušnim glasom pokušamo reći kako je ovo prekrasna zemlja, kako u njoj žive dobri ljudi i kako vlast nije sama sebi cilj već želimo da nam omogući da živimo. Da imamo više ovakvih vikenda i ovakvih druženja. No, vozit ćemo mi nakon glasanja, samo da još sačekamo vremensku prognozu. Okupljanje u 9, prije toga glas za bolje sutra.
 


Tekst i foto: Emir Vučijak
Izvorni članak pročitajte na MTB.BA
 

Dijeli članak
Više u ovoj kategoriji: « Biciklizam zimi uz Smetove

O autoru

Toni Zorić

Biciklizam se uvukao u moj život još u 1999 godini nakon što sam napravio svoj prvi uspon i osvojio lokalno brdo. Od tad bicikl se polako počinje uvlačiti u sve pore mog života, tako da sam danas urednik portala BikeMagazin, natjecatelj, komesar i pored obitelji i poslovnih obaveza, još uvijek nalazim vremena za svoja dva bicikla. 
To sam ja… vozim i testiram bicikle… i pišem priče!

Internetska stranica: https://web.facebook.com/toni.zoric.9 Pošalji e-mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Napiši komentar

Portal BikeMagazin.info, prvi regionalni biciklistički portal, pokrenut sa željom da unaprijedi, promovira i razvija biciklizam u jugoistočnoj Europi kao sport, ali i kao način življenja.

Prijava na newsletter

Prijavite se na naš newsletter i ne propustite najnovije vijesti iz biciklističkog svijeta. Unesite svoju e-mail adresu u donji okvir i primajte naše obavijesti.
Na vrh
bikemagazin.info koristi kolačiće u svrhu što bolje interakcije s korisnicima i njihovog iskustva korištenja naše web stranice.