U posljednje vrijeme čini se da u biciklističkim krugovima vlada opsesija po pitanju maksimalne snage, odnosno pedaliranja na maksimalnim watima, kao da se biciklizam samo sastoji od izvođenja maksimalnih napora na utrkama ili vožnji lokalnog kluba. Ono što vozači zaboravljaju je da je sve u vremenu provedenom na treningu i konstantnosti u treninzima da bi došli do vrha.
Ovaj fokus na maksimalnu snagu postao je moda uz uvođenje visoko-intezivnih intervalnih treninga (HIIT). Istraživanja pokazuju da izvođenje HIIT treninga može poboljšati vaše maksimalne sposobnosti, kao i sposobnost izdržljivosti, tako da su sada mnogi biciklisti u uvjerenju kako bismo na ovaj način trebali trenirati cijelo vrijeme. Da HIIT doista ima ulogu u odgovarajućem programu treninga, ali to je samo mali dio treninga. Postizanje impresivne maksimalne snage, nije dobar pokazatelj kakve će vaše sposobnosti biti na otvorenom, osnosno kada utrka krene.
Biciklističke utrke i vožnje vikendom obično znače višestruke napore koji se vežu uz izdržljivost, često su to vožnje više od tri sata ili čak više. Ono što postaje važno u ovom scenariju je kakav posao možete napraviti u svom aerobnom kapacitetu – koja je vaša tempo sposobnost – i sposobnost vašeg tijela da koristi razna goriva. Vaše tijelo sagorijeva ugljikohidrate (šećere) ili masti na vožnji. Većina vozača može pohraniti oko 2.000 kalorija ugljikohidrata, međutim, čak i namršaviji vozači imaju gotovo neograničene količine masnoća na raspolaganju.
Kada vozite na ili ispod tempa, tjelesnog ritma otkucaja srca, što je 80-83% od maksimalne brzine otkucaja srca, vaše tijelo prvenstveno sagorjeva masnoće, s malo šećera, kao izvor goriva. Kada odete iznad ovih otkucaja srca, potreba organizma se počinje mijenjati, a šećer postaje primarno gorivo. Što je trud naporniji i veći, to vam je više šećera potrebno da biste došli do cilja. A opet, šećer u organizmu vam je potreban da ukrstite snage sa konkurencijom kada dođe vrijeme za maksimalnu snagu, odnosno sprint do cilja.
Sada razmotrimo što se događa kada vozite nakon zime i "jakih" treninga. Proveli ste puno vremena na treningu i vrijedno ste radili. Vaša je maksimalna snaga znatno povećana. No, ono što želimo znati je kolika je vaša tempo sposobnost u odnosu na ovu maksimalnu snagu.
Obično, rekli bismo da vaša tempo snaga mora biti na 75-80 posto vaše maksimalne snage kako bi bila u ravnoteži. Ako vaša tempo sposobnost nije dovoljno velika – iako imate i možete izbaciti velik maksimalni broj wati – brzina otkucaja srca vjerojatno će biti iznad 83 posto, kada se vozite u grupi. Visoka brzina otkucaja srca znači da dok se vozite u grupi, uglavnom koristite šećer kao izvor goriva. Ukoliko to činite dovoljno dugo, naprimjer onoliko vremena koliko je potrebno da biste došli do točke gdje je vožnja najbitnija, pred ciljem ili čak usponom gdje grupa skače u bijeg, vi nećete imati šećera u organizmu da ga iskoristite kao izvor goriva. Nećete moći držati korak i pitat ćete se zašto su drugi vozači bolji.
Jednostavno objašnjenje je da jači vozači vjerojatno imaju bolju tempo sposobnost kao postotak njihove maksimalne snage. Dok voze u grupi, mogu voziti tempo ispod 83 posto maksimalnih otkucaja srca, te prvenstveno sagorijevati masnoće kao izvor goriva i štedjeti šećer za vrijeme kada je to važno. Ono što je zanimljivo je da njihova maksimalna snaga može biti manja od vaše. Ipak, kada dođe do kokova i bijegova, unatoč tome što imaju niži broj maksimalne snage, oni su u stanju voziti brzo jer još uvijek imaju šećer pohranjen u svojim sustavima.
Ne kažemo da maksimalni wati nisu važni. Ovakva vrsta truda je ono što može podjeliti grupu na vašoj vožnji i napraviti bijeg ili napraviti potez koji znači pobjedu na utrci. Ali još uvijek trebate treninge na aerobnom sustavu kako biste došli do točke gdje vožnje pokazuju da ste napravili veliki učinak. Trebate do cilja stići sa šećerom koji je potreban za sagorijevanje. Pobrinite se da pronađete pravi način da je vaš aerobni sustav adekvatno razvijen.
