Prilikom dogovaranja nove ture Nihad i ja smo razmatrali planinu Konjuh i Park prirode Blidinje, ali smo odlučili da idemo do Han Pijeska.
Kako trenutno stvari stoje, ove ture će ostati za proljeće. Nihad je inače veliki poznavalac većine trasa uskostračnih pruga kojim je vozio popularni Ćiro. Prilikom odabira ture često jedan dio putanje bude putem kojim je prolazila pruga.
Sastali smo se na Vilsonovom šetalištu i tu postavili bicikla na nosač na vučnoj kuki vozila. Kao i svaki put pred ture sam radio nešto oko bicikla, Belminu je ovo postala glavna šala. Ovaj put sam postavljao torbicu ispod sica u koju se smješta rezervna guma, alat koji nosite za biciklo i eventualno nešto od prve pomoći (kod mene su to flasteri).
Iz Sarajeva do Han Pijeska autom treba nešto više od sat vremena, tako da ako budete planirali ovu turu da i taj segment imat u vidu. Mi smo iz Sarajeva krenuli u 9h ujutro. Kako smo imali sat vremena puta niko od nas nije doručkovao, pa smo svi u autu jeli sendviče, čak i Nihad koji je vozio (nije baš uzoran vozač, ali ga i dalje zovemo).
Za početnu tačku i mjesto gdje smo parkirali auta izabrali smo selo Mrkalji između Sokoca i Han Pijeska. Mrkalji su od centra Han Pijeska udaljeni 6.5km, pa kako je tura kružna, odlučili smo da ovaj dio puta, koji je najpromjetniji, odvezemo na početku (dok smo skoncentrisani), nego na kraju dana kada budemo umorni od pedalanja.
U Han Pijesku smo se zadržali kratko, samo da pojedemo sladoled ili šta je već ko htio kupit u prodavnici. Odmorili u parku-brežuljku iznad centra grada da zapamtimo kako izgleda i uslikamo poneku sliku za dalje uspomene.
Odatle je uslijedila avantura. Vozili smo nešto više od 4km lagano nizbrdo regionalnim putem (kuda je nekad išla pruga prema Kusačama, Gođenju i dalje), te onda smo skrenuli desno malo prije sela Kusače, jer nam je bilo dosadno voziti glavnim asfaltom. Ostatak puta je bio asfalt ali bez auta, sa ljepšim krajolikom i izvrsnim bliskim pogledom na planinu Devetak i vrh Veliki Žep.
Odabirom ove dionice smo imali puno više šumskog puta što nam je bio cilj.
Nakon nekih 10-ak kilometara od Han Pijeska smo napravili prvu pauzu. Nakon pauze je uslijedio put kroz šumu kroz koji je bilo jako lijepo voziti, mada je bilo dosta velikih lokvi, čije zaobilaženje nekad predstavlja pravu razonodu. Nakon nekog vremena smo morali napraviti pauzu, jer je put na tom dijelu bio zbrda-zdola, a sunce već bilo jako. Zbog toga je ovakve relacije teško voziti i ukoliko vam se ne žuri preporučujem da usporite. Nakon pauze smo krenuli dalje i stigli u selo Stomorani.
Ulaz u selo je jako strm i tu smo imali prvi jači spust. Šteta što su nam ga krave skoro odmah pokvarile, pa smo pri samom dnu morali zakočiti i koristiti dosta diplomatije da prođemo pored krda.
U selu smo natočili vode ispred jedne kuće i krenuli dalje. Međutim, odmah po izlasku iz sela se nalazi spomenik borcima i civilnim žrtvama posljednjeg rata. U sklopu spomenika je česma gde možete natočiti vode, samo što je bila puna metalnih opiljaka. Poslije nije bilo izvora, jedino možda da se iznad sela Gođenje mogla natočiti voda u nekoj od vikendica, ali ne treba se previše oslonuti na to.
Kod ovog spomenika smo napravili pauzu. Zbog dokumentovanja puta i svih bitnih tačaka, tokom ove ture smo pravili pauza više nego što je trebalo.
Poslije spomenika ide sjajan spust na kojem smo zaista uživali. Put je asfaltni s tim što na nekim krivinama ima pijeska i kamenčića i bio je rizik da točak sklizne pri velikim brzinama. Tu sam razvio maksimalnu brzinu cijele ture 57 km/h, Belko je vozio još brže 66 km/h. Sreća pa smo bili sami. Nakon spusta smo stigli do namalo iznad sela Gođenje. To je bila kranja istočna tačka do koje smo planirali ići. Iznad sela Gođenja se vidi uvala u kojoj je Žepa, kao i dalje prema Srbiji. Bilo nam je previše da idemo do Žepe, pa da se vraćamo. Tempom kojim smo vozili ne bi stigli dok je dan, tako da je bilo pametnije da krenemo dalje putem prema Mislovu i dalje prema Mrkaljima gdje nam je auto.
Nakon Gođenja, put u dužini od 10km je bio kroz šumu. Prvi dio je makadam (dio stare pruge), a drugi dio je asfaltni. Makadamski dio je bio sjajan i imao je dva uspona i dva spusta. Međutim, pošto je to bila pruga, i usponi i spustovi su bili blagi, tako da smo uzbrdo išli dosta brzo (brzinom “2-3” bez napora), a nizbrdo sasvim lagano i opušteno bez pedalanja ili kočenja. Asfaltni dio je bio sve uzbrdo i uopšteno znatno strmiji, najčešće za brzine “1-3”.
Nakon dosta guste šume, dolazi se do raskrsnice za visoravan Borike ulijevo (između Rogatice i Višegrada) i za Han Pijesak (Mrkalje) udesno. Kod raskrsnice postoji par starinskih zgrada šumskog preduzeća, a nekad davno je tu bio i han (konaćište). Zgrade i sad služe za šumariju. Vjerovatno se ovdje mogla natočiti voda, ali kako smo je imali dovoljno nismo pravili pauzu. Kasnije smo ustanovili da je šteta što nismo stajali, mogli smo malo popričati sa čuvarom hana.
Na slici se može vidjeti kako je ograda pored puta blizu raskrsnice napravljena od šina s uskotračne pruge.
Prema neprovjerenim informacijama, jedno kratko vrijeme prije 2. sv. rata, jedan krak šumske pruge je dolazio i dovdje i račvao se duboko kroz šumu prema Borikama i Han Pijesku. Tako se ova raskrsnica i krenula “razviijati” počevši od željezničke teretne stanice.
Bitno je naglasiti da u ovoj šumi u svim pravcima nadaleko nema nikakvih objekata, osim ovih na raskrsnici. Također imajte na umu da u gustoj šumi mrak “padne” puno ranije nego na otvorenom području, a u ovakvoj to najviše liči na neki pod-žanr horor filma.
Uslikali smo i pse koji su nas na raskrsnici presreli, sreća tu je bio i vlasnik objekta pa nije došlo do okršaja. Onda je uslijedilo novih 3 km asfaltnog puta stalnim nagibom uzbrdo kroz vrlo gustu šumu (putem bivše šumske pruge) brzinom “1-3” do mjesta odmora na jednoj velikoj raskrsnici, a onda opet smo ušli u gustu šumu (i dalje prateći trasu šumske pruge uzbrdo) i vozili nekoliko kilometara pravim pravcatim šumskim putem (nije makadam nego kombinacija tucanog kamena i zemljanog puta – vrlo raznolika podloga koja nije teška, ali traži stalno snalaženje u vožnji).
Kada smo došli do kraja puta dokle je išla pruga, dolazi se na raskrsnicu odakle nas drugi makadamski put kraćim i jačim spustem vodi u okolinu sela Džimrije. Odatle je sve manje šume, a sve više širokih livada. U njegovoj blizini smo opet sreli neke krave na putu i nakon što smo ih prošli napravili smo par dobrih fotografija. Od sela Gođenje do Džimrija sve je uzbrdica u trajanju od nekih 20km, osim par “prekida” gdje je bilo kraćih spusteva. Međutim uspon nigdje nije veliki tako da uz 2-3 pauze nije bilo teško savladati ovu dionicu.
Od Džimrija dalje do Mrkalja (gdje smo ostavili auto) put je bio sve asfaltni, sa relativno blagom “zbrda-zdola” topografijom. I na ovoj dionici smo opet sreli krave i jednog konja. Vidi se na slici da je prekrasan, te mi je žao što ga nisam pomilovao. Za informaciju crni konj se u narodu zove Vranac.
Nakon malo pedalanja poslije Džimrija stigli smo na početnu tačku.
Ovu turu su obilježili prekrasni dijelovi kroz šume i jedva čekam da vozim opet. Hvala Nihadu koji je snimao ovu turu svojom GoPro kamerom i pomogao mi pisanju teksta te Belminu koji je bio najbrži i najspremniji član ekipe.
Text i Foto: Almir Mensur Vardo
