Nije dovoljno biti samo jak. Stvar je ipak kompliciranija, i nema magičnog recepta koji bi sve olakšao
U biciklizmu je uključeno puno strateškog planiranja i taktiziranja, samim time potrebno je i malo sreće da se neke stvari poklope kako bi se postigao uspjeh. Ciljevi mogu biti individualni ili podređeni ekipi. Za bicikliste cilj je vjerojatno nastupiti i završiti, doći do cilja, ne pasti i ne ozlijediti se. Mnogi biciklisti voze neku utrku da bi skupljali iskustvo ili u sklopu priprema za drugo natjecanje. Ali naravno u konačnici svima je cilj jedan. Ostvarivanje dobrog rezultata.
Tjeranje protivnika na umaranje i čuvanje vlastitih rezervi je osnova svake strategije za utrku. Strategija može biti jednostavna, kao što je to u slučaju preživljavanja u grupi ili složena ako se radi o vožnji za pobjedu.Vožnja za pobjedu može uključivati ostvarenje bijega ili kontrolu bjegova, iscrpljivanje protivnika raznim taktičkim potezima i slično. Ako je cilj samo preživjeti onda je strategija jednostavno sačuvati se.
Strategija obično uključuje rad ekipe s ciljem kontrole grupe ili bijega i slično.Taktika uključuje napad, blokiranje, vožnju u zavjetrini, sudjelovanje u smjenama i slično. Za to su opet potrebne određene radnje i taktičke vještine. Za napad je potrebna dobra pozicija u grupi i naglo iznenadno ubrzanje. Sve ove radnje s iskustvom postaju nagonske što promišljenim i iskusnim biciklistima daje prednost.
Velika želja za utrkivanjem je sama po sebi loša za cestovni biciklizam. To je sport s puno taktiziranja i treba zadržati hladnu glavu. Za uspjeh u biciklističkoj utrci potrebno je strpljenje i promišljenost. Dok god se u prve dvije trećine utrke ne gubi prilika za pobjedu te dvije trećine nisu toliko važne. Obično je odlučujuća zadnja trećina utrke i treba čuvati snagu za nju.
U prvoj polovici trka se ne osvaja, ali može se izgubiti. Cilj biciklističke utrke nije pokazati snagu, već pobijediti.Taktiziranje i štednja energije ključ su uspjeha. Svako trošenje snage mora imati razlog.
Važni čimbenici
Na početku uspona uvijek je dobro biti pri vrhu grupe. Na usponu se tako može voziti malo lakšim tempom i još uvijek ostati u grupi. Prijenosi neka budu lagani jer je tako rad u većoj mjeri aeroban što znači da je umor brzih mišićnih vlakana i potrošnja glikogena manja. Biciklist koji vozi ravnomjernim tempom troši manje energije nego onaj u koji puno mijenja ritam. Ako je uspon spor i nema vjetra što znači da otpor zraka nije jako važan faktor bolje je promjene tempa nadoknađivati ravnomjernom vožnjom.
Korištenje prijenosa koji omogućuju više okretaja smanjuje mišićni umor, naročito kod promjena ritma na usponima. Lakši prijenosi mogu biti od koristi čak i na kriterijima po valovitom terenu jer kazeta 12-26 omogućava lakše prijenose na velikom lančaniku, a mijenjanje na mali lančanik (“šajbu”) je sporije i nastaje rizik od pada lanca. Kilogram lakši bicikl može donijeti oko 5 sekundi po kilometru uspona (ovisno o mnogo faktora: težini i snazi vozača, težini uspona itd.). Masa kotača je važnija od mase bicikla jer se radi o rotirajućoj masi koja ima veću inerciju. Bicikl s težim kotačima teže mijenja smjer i brzinu kretanja. Jače napumpane gume pomažu samo na vrlo glatkom asfaltu. Na grubom asfaltu otpor kotrljanja je manji s nešto manjim tlakom zraka u gumama. Na kronometru vozač mora tražiti glatkiju stranu ceste gdje je otpor manji. Obojena cesta (crte i zebre) je glađa i stvara značajno manji otpor kotrljanja (ušteda može biti i više od 5%), ali po kiši je treba izbjegavati jer je vrlo skliska.
Vožnja u zavjetrini je osnovni element štednje energije u biciklističkoj utrci. Korist od vožnje u zavjetrini ovisi od brzine, broja vozača i njihovoj građi, razmaku između vozača, smjeru i jačini vjetra. Pri malim brzinama korist od vožnje u zavjetrini je puno manja. Pri 15km/h otklanja se do 5% otpora, ako se radi o usponima onda i znatno manje. Pri 40km/h otpor je 25% manji, a ako je biciklista više onda to može biti i 40%.
Govor tijela je uvijek vezan za situaciju pa isto ponašanje može značiti mnogo stvari. Tumačenje ponašanja protivnika može dovesti do taktičke prednosti. Vozači koji izgledaju umorno možda blefiraju, ali ako izgledaju nervozno to je obično dobar pokazatelj slabosti. Pokazatelj slabosti je i spuštanje pogleda na cestu, tehničke greške u vožnji, puno pokreta na biciklu (klimanje tijela). Ponekad se vidi ako neki biciklist ima prazne bidone, problema s opremom, ako je pao pa je potresen, koliko se znoji ili teško diše, isteže li se na biciklu više nego je to uobičajeno i po tome kako reagira na napade drugih vozača. Neki vozači blefiraju i pretvaraju se da su slabiji ili jači nego što to zapravo jesu. Korisno je da protivnici misle da se biciklist osjeća dobro kad je zapravo slab.
Skok je snažno ubrzanje s namjerom odlaska u bijeg. Intenzitet skoka je gotovo jednak sprintu. Ponekad je intenzitet manji jer se radi o taktiziranju, blefiranju ili popravljanju taktičke pozicije u završnici za sebe ili člana ekipe. Za uspjeh skoka ključno je tko može odgovoriti na napad, mjesto napada, udaljenost od cilja, sastav grupe i njena spremnost na lov, uvjeti na cesti, vjetar, zavoji, kvaliteta asfalta. Ako je brzina grupe velika naravno da nema smisla pokušavati otići u bijeg.
Za pobijediti utrku solo bijegom važna je pripremljenost, pravodobna reakcija, koncentracija, sreća i pomoć ekipe.U grupi je potrebno imati puls bar 20 otkucaja niži od LP da bi biciklist samostalno mogao održavati tu brzinu. Ako grupa ide 45, a on zna da na kronometru ne može ići više od 43 onda nema smisla pokušavati. Prije pokušaja bijega važna je pozicija, trenutak kad nitko nije na kotaču – u zavjetrini.
Teško je pobjeći u samoj završnici utrke kad je grupa stvarno brza. Ako je tempo grupe isprekidan i puno se taktizira onda je to prilika. Tempo grupe je moguće poremetiti puštanjem vozača u solo bijeg ostavljanjem prostora. Kad je bjegunac dostignut grupa obično malo uspori i to je prilika za kontranapad.
Često se utrka pobjeđuje u zadnjem zavoju. Grupa je rastegnuta, a brzina visoka. Važna je izlazna brzina iz zavoja, onaj tko previše uspori teško će nadoknaditi gubitak. Najbolji sprinteri postižu i preko 2000W u završnih 10 sekundi. Važno je imati sposobnost naglog ubrzanja i održavanja brzine velikim okretajima. Sprinteri moraju imati osjećaj za prostor i trenutak, pratiti kretanje konkurenata i prilike za iskorištavanje zavjetrine. U značajnoj su prednosti ako imaju ekipu.
Zaključak
Ekipa ima puno veće šanse za ostvarenje dobrog rezultata nego pojedinac. Ponekad se zato treba žrtvovati i trošiti više snage nego bi to inače bio slučaj. Čak i sebičan vozač mora shvatiti da je sudjelovanje u radu ekipe za njega od koristi jer se i njemu na taj način povećavaju šanse za dobar rezultat, a to bi svim vozačima trebao biti zadani cilj.
