Nedjelja 09.07. 2017. šetajuci kroz Konjic jutro nakon osvajanja najvisočijeg vrha na Prenju (Zelena glava visoka 2155 m/nv) volio bih nesto napisati o svojoj avanturi koja se desila eto samo dan ranije, ali shvatam da će to biti malo teže.
Euforični osjećaji sreće i ponosa drže me uveliko. Lako bih ja da se radilo o tipičnom planinarskom pohodu, malo "proguglaš" vidiš sta su drugi već pisali i doživjeli, dodaš nešto svoje i eto neke pričice. Ali ne, pomaknuo sam granice i od planine tražio nešto više, uradio sam to s biciklom. Zlatan i njegov bajk, nerazdvojni duo. Nosim ja njega, nosi on mene. Jedan drugog ne ostavljamo nikad…
Jedna kafa, druga kafa, stanem na Stari most i poglednem ka Prenju ne bili se malo misli sredile i uobličile, a-a, ne ide. Na Zelenu glavu iznijeti biciklo i time se upisati u knjigu vrlo, vrlo rijetkih koji to mogu i hoće, ili su to već uradili, budi jako puno emocija i misli lete, razletiše se…
Znate, kad godinama imas želju da uradiš nešto što je tebi svojstveno, a opet jedinstveno, pa makar samo u tvojoj čaršiji, pa godinama sebi obećavaš da ćeš to i uraditi, eto, to sam ja sebi priredio. Od jučer sam sebe persiram! ????
Svoj ogromni san pretočio sam u stvarnost.
Tumarajući i prelazeći mnoge vrleti i gorja s biciklom proteklih godina, granice su se pomjerale i od sebe smo uvijek tražili više, trazili luđe, zamišljali nove podvige. Baš kao djeca…
Zanimljivo, odakle god se osvrneš dok smo pedalali, sa Visočice, Čvrsnice, Bjelašnice, Igmana, Raduše, Vrana, Vranice i mnogih drugih planina, stalno pogled leti prema kuci, tj. Prenju.
Prenj je moja slabost i vječna nostalgija, znao sam da ce brzo doći dan kad ću mu kao dječak svome djedu skočit na ramena, pa ga lupkati malo po glavi. Tako jučer i bi…
Na vrh glave, Zelene glave, donesoh mu ja biciklo da ga iz najdudbljeg dijela srca i duše pozdravim i popričam malo s njim, o svemu pomalo, važnom i nevažnom. U razgovoru su nas malo remetili planinari kojih je bilo barem 40 taj dan na vrhu, ali odšaputali smo mi par ključnih rečenica jedan drugom. A neka i planinara, to je sve "ista majka" rodila. ????
Teško mi je bilo fizički, ne može se tako lako biciklo "vucarat" po Prenju, jako teških dionica sam imao gdje sam dolazio do krajnjih granica izdržljivosti. Litice vrebaju, dah ponekad presuši jer je zrak rijedak, mišići upozoravaju na oprez i tako… No, moju glad za pomjeranjem limita samo je Prenj jučer mogao utažit. ????
Ovde moram istaknuti, da bez mojih drugova, Đemal Mrnđić i Edin Ribić (agencija "Futura line") bilo bi mi zaista puno teže. Iskusni su to ljudi u planinarenju i njihova podrška je bila vrlo važna. Diktiranje tempa, prenjske priče, a i neke druge sa njihovih pohoda bile su pravo osvježenje i potpora. Trebalo je uspješno procijeniti sve detalje i u 10 sati aktivnosti koliko je trebalo za cijelu avanturu spakovati sve, od odmora do obroka, od penjajna do silaska.
Uspio sam! Upisah se ja na svoj biciklistički način u konjičku istoriju pa neka bude na uspomenu svim ljubiteljima bicikla i planine koji će nekad svojoj djeci i prijateljima pričati o mojoj "ludosti" sa biciklom na Zelenoj glavi. Takvu priču su i meni pričali moji, da je jedan vrsni planinar Nona Tomic 1986. (mislim da sam ubo godinu) iznio biciklo na Zelenu glavu. Za sada, ja i Nona i niko više!
Planinari koje smo sretali jučer su ostali blago rečeno šokirani. Traže autogram, slikanje, fb profil, majicu, znojnicu (hahahah, naravno šala). Koliko su ljudi bili oduševljeni teško je i dočarati tastaturom. Ja tek tad skontah šta uradih.
Eto, živ i zdrav jutros sa vama dijelim svoje trenutke od jučer. Evo i nekoliko fotografija za potpuni dojam. Uživajte jer sam i ja uživanje jučer zakucao u crveno…
Do iduće epizode, pozdravlja Vas Zlatan, zaljubljenik u planinski biciklizam.
P.S. Ovaj pohod ću krunisati jednom tetovažom posvećenu ovom poduhvatu… ????
