Na bilo kojoj biciklističkoj utrci pobjednik može biti samo jedan.
Za mnoge od nas, pobjeda može doći samo jednom u sezoni, i to je jedan prolazni trenutak, ali što je ono što je čini tako zaraznom. Neki od nas neće nikada ni doživjeti taj neopisiv osjećaj. Svi smo konkurentni zbog različitih razloga,svi želimo pobijediti. Da li je to naš ego ili pak nešto drugo.
Kad razgovarate ako ste imali tu priliku, ili pak gledate intervjue s nekim vrhunskim profesionalcima, ili čak i ne-profesionalcima koji osvajaju utrke jako često, jasno je da njihova motivacija da budu uspješni i najbolji nije stvar njihova ega. Oni jednostavno vole natjecateljski duh. Fascinantno je vidjeti ono što pokreće ljude.
Kako hranimo svoj "ego". Smatramo da smo uspjeli kad isprašimo nekog drugog. Ego ciljevi su dokazivanje i isticanje svima da smo najbolji. Najbolji od svih ostalih. Možemo podijeliti ego ciljeve u dvije kategorije:
1. Kad osjećamo i znamo da smo bolji, te rado prihvaćamo izazov za natjecanjem.
2. Kad imamo osjećaj da se ne možemo uspoređivati s drugima, i jako često izbjegavamo sudjelovanje.
Ako ste sprinter, vjerovatno bi se zagrijali za lokalnu kriterij utrku zato što bi se osjećali sigurni (zbog vaše sposobnosti). Međutim, vjerojatno bi izbjegli sudjelovanje u usponu, jer možda niste tako dobri na brdu.U oba slučaja, odluka o tome da li ili ne sudjelovati temelji se isključivo na vjerojatnom ishodu i načinu na koji će se odraziti na "mene“.
Istraživanja u brojnim domenama pokazuje da smo skloni prednost dati kratkoročnim rješenjima, kako bi zaštitili sebe i naš imidž, a to često neobjektivno gledanje sebe utječe na naš razvoj.
Ego sportaši imaju veće razine tjeskobe, te strah od neuspjeha. Oni vide neuspjeh kao stalni pokazatelj njihove sposobnosti i identiteta, a ne kao priliku za učenje. Takvi sportaši vjeruju da je sposobnost (a ne napor) središnje mjesto njihovog sportskog postignuća, te ne uživaju u sportu. Za njih je to čak i mučenje.
Sportaši s drugim manirima razmišljaju na potpuno drugi način. Oni će ustrajati unatoč zastojima, te vjeruju da je napor važan čimbenik njihova uspjeha u svijetu biciklizma. Takvi sportaši imaju višu razinu morala (manje su spremni varati) i općenito uživaju više stanje blagostanja u ovom sportu. Takvi sportaši doživljavaju veću razinu pozitivnih emocija i užitka za vrijeme sudjelovanja u sportu. Također traže izazove i mjerenje njihove učinkovitosti protiv samih sebe (a ne samo na drugima).
Zaključak
Kada gledamo na ove dvije vrste sportaša,vidimo da ego-orijentirani sportaši imaju više negativnog iskustva i reakcija, ali i manju perspektivu vezano za njihovo sudjelovanje u ovom sportu. Druga grupa sportaša uči na vlastitim greškama, nikad ne odustaju, i na kraju ubiru dobre plodove svog rada i zalaganja.
Nisu svi biciklisti „ego vozači“ iako ih je vjerojatno mnogo. Poslušajte intervjue mnogih današnjih najuspješnijih pro vozača. Vi ćete ih čuti kako pričaju kao da su studenti u sportu, a to i jest bit svega. Cjeloživotno učenje koje ih u konačnici dovede do vrhunskih rezultata.
